Šta je zajedničko Vladimiru Lenjinu, Karlu Kauckom, Mao Cedungu i Kimu Il Sungu, s jedne strane, i savremenim britanskim, švedskim ili nemačkim socijaldemokratama, s druge? Svi oni se obično svrstavaju u „levicu“.
Da li to znači da su svi zastupali iste stavove i težili istim ciljevima? Nipošto. U praksi se termin „levica“ koristi kao krajnje široka i neodređena kategorija koja obuhvata sve: od anarhista i socijaldemokrata do pojedinih struja liberalizma i „kulturnih aktivista“. Komunisti nisu isto što i pripadnici tih struja; od njih se suštinski razlikuju po teoriji, praksi, ciljevima i organizacionim principima.
Ipak, razlike između komunista i „levice“ uporno brišu upravo predstavnici samih „levih“ struja. Oni prisvajaju termin „komunista“ i pretvaraju ga u apstraktnu etiketu, lišenu teorijske konkretnosti i praktične usmerenosti. Zbog toga se gubi sadržaj pojmova „komunizam“ i „komunisti“, a marksističko-lenjinistička teorija rastvara se u opštoj „levoj agendi“.
Ovakvo zamagljivanje pojmova prikriva razliku između samog komunizma i oportunističkih struja, podriva organizaciono jedinstvo radničke klase i ide u prilog vladajućoj klasi. Zato je važno napraviti jasnu razliku: komunisti nisu samo „levičari“, već konkretna struja koja se oslanja na marksizam-lenjinizam.
I. Ko su „levičari“?
Ključni problem pojma „levica“ jeste njegova neodređenost. Sve postaje još gore kada se u retorici pojave uopšteni pojmovi poput „levih ideja“ ili „leve misli“. Krajnje nejasne granice pojma „levičar“ i nepostojanje jasnih kriterijuma za određivanje „levičarstva“ omogućavaju da se u jednu kategoriju svrstaju međusobno isključivi pravci i sistemi pogleda na svet.
Kao rezultat, u jednom uglu „političkih koordinata“ nalaze se ljudi koji se za života nisu samo razilazili u mišljenjima već su bili i nepomirljivi protivnici.
Marks je u Pariskoj komuni video primer praktičnog ostvarivanja vlasti radničke klase, prvi pokušaj revolucionarnog preobražaja kapitalističkog društva u socijalističko. Bakunjin, kao anarhista, kritikovao je Komunu zbog „jakobinizma“, odnosno pokušaja da se uspostavi novi državni poredak umesto da se država kao takva uništi.
Lenjin je, opisujući sistem monopolističkog kapitalizma (imperijalizam), dokazivao neizbežnost i nužnost socijalističke revolucije. Karl Kaucki je iz analize istog sistema izvodio teoriju „ultraimperijalizma“, negirajući potrebu za proleterskom revolucijom i predviđajući novu „mirnu fazu“ kapitalizma kao jedinstvenog svetskog monopola.
Staljin je nastavio lenjinistički kurs očuvanja jedinstvene partije i zalagao se za izgradnju socijalizma u SSSR-u kroz stvaranje krupne mehanizovane poljoprivrede i sprovođenje industrijalizacije. Trocki je stvarao frakcije, vodio otvorenu borbu protiv jedinstva partije i lutao od ratnog komunizma i „militarističkog socijalizma“ do negiranja socijalizma u jednoj zemlji.
Isto važi i za pokušaje da se Mao Cedung ili Kim Il Sung „uguraju“ u zajednički „levičarski okvir“ i izjednače sa Staljinom. Dok se u Sovjetskom Savezu gradilo socijalističko društvo na osnovu teorije naučnog socijalizma, planiranja, industrijalizacije i prevazilaženja robne proizvodnje, u Kini i Koreji sprovođeni su ultralevičarski eksperimenti u duhu seljačkog utopijskog socijalizma. Predstave kineskih seljaka još iz vremena Taipinškog ustanka (1850–1864) o izjednačavanju kao vrhuncu društvenog napretka stavljaju se u isti rang sa petogodišnjim planovima i Gosplanom.
Kada je reč o savremenoj socijaldemokratiji, ona danas nema nikakve veze s idejama socijalizma, komunizma ili radničke republike. Socijaldemokratske partije u većini zemalja zalažu se za očuvanje kapitalizma i ne idu dalje od krajnje ograničenih reformi koje ni na koji način ne zadiru u osnove dominacije krupnog kapitala nad radom.
Međutim, za savremenu „politologiju“ sve su to levičari. U terminologiji te iste politologije, to se naziva lažnim uopštavanjem.

Termin „levica“ problematičan je upravo zato što nema jasnu definiciju. Osim toga, njegovo značenje se više puta menjalo tokom istorije.
- Termin je nastao u vreme Francuske revolucije i označavao protivnike feudalnog poretka i apsolutne monarhije, pristalice slobodnog kapitalističkog razvoja;
- Levicom su nazivani najradikalnije pristalice republike u borbi protiv apsolutnih monarhija Evrope, bez obzira na njihove stavove o ekonomiji ili društvenom uređenju;
- Sa razvojem kapitalizma u XIX veku, tako su počeli da nazivaju pristalice različitih pravaca socijalističke misli i kritičare kapitalističkog poretka;
- U parlamentima različitih zemalja, u „levicu“ se ubraja širok spektar političkih snaga: od doslednih komunista do umerenih reformista;
- Daleko od toga da se svi koji se mogu nazvati levičarima protive kapitalizmu u interesu radničke klase. Jasan primer za to je Druga internacionala, čija je većina partija članica 1914. godine podržala svoje nacionalne vlade u Prvom svetskom ratu. Kasnije će zauzeti neprijateljski stav prema Oktobarskoj revoluciji u Rusiji.
Pojam „levica“ i dalje je neodređen i nema jasnu definiciju. To se dobro vidi iz pokušaja savremene političke nauke da izvede definiciju levice.
Jedni autori polaze od ekonomskih kategorija, drugi od kulturnih, a treći se oslanjaju na ideju „jednakosti“. U svakom slučaju, nastaje zbrka kakvu ilustruje profesor Univerziteta u Groningenu u Holandiji, S. Otjes:
Levičari preferiraju egalitarniju (tj. ravnopravniju) raspodelu prihoda i aktivnije državno mešanje u ekonomiju.
Ili potpuno besmisleno filozofiranje, poput onog koje nudi član najstarije akademije nauka u Italiji, N. Bobio:
Levičari smatraju da su ljudi „više jednaki nego nejednaki“ i veruju da je većina nejednakosti društvenog porekla i da se može ukloniti.
Suvišno je reći da takve „definicije“ zapravo ništa ne definišu.
Posebno treba istaći aktivnu upotrebu ovog termina kao političke etikete od strane desničarskih političara, od Evrope do Amerike. U njihovoj retorici, optužbe za levičarstvo zvuče gotovo kao optužbe za „simpatije prema komunizmu“ ili težnju da se „uništi demokratija“.
Dovoljno je setiti se koliko često Donald Tramp koristi ovaj trik, svakih nekoliko meseci iznenada objavljujući da postoji leva pretnja koja navodno dolazi čas od demokrata, čas od kritičara migracione politike.

Tu spadaju i njegovi napadi na Kamalu Haris tokom predizborne kampanje, koji su išli toliko daleko da je avgustovsku konvenciju Demokratske partije 2024. godine direktno upoređivao sa konvencijom komunističke partije. Isto tako, evropski ultradesničari često koriste pojmove „levičarski“ ili „levi liberalni“ kada kritikuju politiku Evropske unije.
Ukratko, proizlazi da su levičari i ekonomski reformisti i radikali koji mrze „prošlost“; filozofi jednakosti i protivnici tradicije; militantni anarhisti i relativno „pristojni“ socijaldemokrati.
Postojeće definicije su toliko neodređene da lišavaju termin svakog smisla. Formulacije su toliko uopštene da se njima bez teškoća mogu podvesti snage i frakcije koje nemaju nikakve veze sa levicom.
Sami levičari se, pak, neprestano čude tome što se iznenada nalaze u istom taboru sa još jednim liberalnim političarem koji se nije dopao američkim ili evropskim fašistima.
Iz ovih razloga nemoguće je dati preciznu teorijsku definiciju koja bi obuhvatila savremeni levičarski pokret u celini, a da se pritom ne obuhvati i desničarski pokret.
Moguće je izdvojiti samo najpribližnije kriterijume za svrstavanje u „levicu“: zahtev za proširenjem buržoaskih demokratskih prava, socijalnom podrškom stanovništvu i usmerenošću na poboljšanje života radničke klase. Ovi kriterijumi, na primer, ne uzimaju u obzir pitanje društveno-ekonomskog uređenja: kapitalizam ili socijalizam. Uključivanje ovog parametra odmah bi isključilo lavovski deo „levice“.
Ali često se u „levicu“ svrstavaju čak i oni koji ne ispunjavaju ove kriterijume. Situaciju dodatno komplikuje činjenica da i među savremenim „desničarima“ postoje njihovi „levičari“, koji na ovaj ili onaj način osporavaju neke osnove desničarskog diskursa, iako se sa njim u celini slažu. Isto tako, i levica ima svoje desničare.
Nekoliko pravaca koji se obično ubrajaju u levicu:
- Socijaldemokratija i evrokomunizam. Usmereni su na proširenje socijalne podrške i prava reformisanjem postojećeg poretka;
- „Kulturni“ liberalizam i pokreti povezani s njim. Pažnju preusmeravaju sa ekonomskih i klasnih pitanja na probleme identiteta, zastupljenosti i priznavanja „potlačenih grupa“;
- Oportunističke i revizionističke struje unutar marksizma. Formalno se pozivaju na marksističku teoriju, ali je u praksi prekrajaju u interesu vladajuće klase;
- Konačno, komunisti.
II. Razlika između komunista i „levice uopšte“
Komunisti pripadaju levici i najčešće se, zajedno s nekim drugim strujama, ubrajaju u takozvanu „radikalnu levicu“. Ovakva klasifikacija je površna i buržoasko-akademskog karaktera, jer ublažava suštinske razlike između pojedinih struja.
Istorijski gledano, upravo su komunisti predstavljali glavnu revolucionarnu snagu radničkog pokreta XIX–XX veka. Upravo su oni uspeli da kritiku kapitalizma dovedu do logičnog zaključka - do praktičnog uništenja buržoaskog poretka i izgradnje prvog socijalističkog društva na svetu. Sve ostale leve struje ili su se ograničavale na reformizam ili su odlazile u utopizam, da bi na kraju direktno kapitulirale pred kapitalom.
Uprkos tome što pripadaju levici, komunisti se od različitih levih struja razlikuju mnogo više nego što sa njima imaju zajedničkog. Te razlike nisu sporedne, već suštinske i klasne prirode.
1. Teorijska osnova
- Levičari:Ne postoji jedinstvena i opšteprihvaćena teorijska osnova. Oslanjaju se na šarolik skup filozofskih, ekonomskih i socioloških tradicija, objedinjenih apstraktnim parolama jednakosti i socijalne pravde. Najčešće je reč o socijaldemokratiji, levi liberalizam, anarhizam i pojedini „izvodi“ iz marksizma.
- Komunisti:Njihova teorijska osnova je marksizam-lenjinizam: teorija koju su stvorili Marks i Engels, a koju su Lenjin i Staljin razvili i dopunili u praksi - celovit sistem znanja, proveren istorijom. Sva odstupanja ne samo da se odbacuju, već se i dosledno razobličavaju.
2. Klasna pozicija
- Levičari:Klasni pristup se često namerno zamagljuje i zamenjuje pričama o „celom društvu“, „građanima“, „manjinama“ i „potlačenim grupama“. U praksi, levičari se prvenstveno orijentišu na razjedinjene slojeve sitnih vlasnika, inteligencije i radničke aristokratije.Često se iznose parole o „dobrobiti“ radničke klase, ali one u stvarnosti ne izražavaju njene interese, jer se celokupan diskurs ni na koji način ne dotiče osnova kapitalističke proizvodnje.
- Komunisti:Polaze od stava da je istorija svih dosadašnjih društava, počevši od raspada prvobitne zajednice, bila istorija klasne borbe. Radnička klasa je lišena svojine nad sredstvima za proizvodnju, prinuđena da prodaje svoju radnu snagu kako bi preživela i stoga objektivno zainteresovana za uništenje kapitalizma.Komunisti se principijelno orijentišu na radničku klasu, na najamne radnike, kao jedinu dosledno revolucionarnu društvenu snagu savremenog doba.
3. Definicija socijalizma i komunizma
- Levičari:Socijalizam se tumači kao „pravedniji kapitalizam“, proširena socijalna država, preraspodela prihoda i visoki porezi za bogate. Ideje komunizma ili se ignorišu, ili se proglašavaju nedostižnom utopijom, ili se iskrivljuju u reformističkom duhu.
- Komunisti:Socijalizam se određuje kao prelazna etapa od kapitalizma ka komunizmu. Komunizam se predstavlja kao ishod razvoja socijalizma, koji se sastoji u nestanku klasa i države (kao klasnog aparata nasilja), eksploatacije i robne proizvodnje.
4. Shvatanje puteva ostvarivanja socijalizma
- Levičari:Zalažu se za parlamentarne reforme, pritisak na buržoasku državu, „evolutivne promene“ i kompromise sa kapitalom.
- Komunisti:Socijalizam se može ostvariti samo uspostavljanjem vlasti radničke klase. Komunisti odbacuju iluzije reformističkog „prerastanja“ kapitalizma u socijalizam.

5. Odnos prema SSSR-u i iskustvu izgradnje socijalizma
- Levičari:SSSR se ocenjuje kroz prizmu buržoaskih klišea. Proglašava se „greškom“, „totalitarnom državom“, „diktaturom“, sva dostignuća socijalizma se obezvređuju, a greške se apsolutizuju i koriste za potpuno negiranje ideje izgradnje socijalizma.Neki „levičari“ čak tvrde da je SSSR izgradio nekakav „državni kapitalizam“, a ne socijalizam.
- Komunisti:SSSR se posmatra kao prvi istorijski pokušaj diktature proletarijata i izgradnje socijalizma u uslovima kapitalističkog okruženja. Njegova dostignuća - industrijalizacija, iskorenjivanje nepismenosti, pobeda nad fašizmom, najviši nivo socijalne zaštite i naučno-tehnološki napredak - priznaju se kao objektivne činjenice i zakonit rezultat funkcionisanja socijalističke ekonomije.Greške i porazi analiziraju se sa klasnih pozicija, pomoću teorije marksizma-lenjinizma, bez kapitulacije pred antikomunizmom.
6. Shvatanje partije
- Levičari:Partija se shvata kao sredstvo za učestvovanje na izborima ili kao privremeni savez političkih istomišljenika. Članstvo u njoj često je formalne prirode, dok se ozbiljna idejna neslaganja smatraju dopuštenim, pa čak i prirodnim.
- Komunisti:Komunistička partija je avangarda radničke klase, njen najsvesniji i najorganizovaniji deo. Ona se ne stvara radi učešća na izborima, već radi rukovođenja klasnom borbom, njenog dovođenja do kraja i prelaska na socijalizam, a zatim radi rukovođenja izgradnjom socijalizma. Teorijsko jedinstvo partije predstavlja obavezan uslov njenog postojanja.
7. Organizacioni principi
- Levičari:Ne postoje principi organizacije i discipline kojih se svi pridržavaju, dok je kult „samoorganizovanja“ veoma razvijen. Istovremeno postoji fetišizacija demokratizma, pri kojoj se formalne demokratske procedure apsolutizuju i stavljaju iznad efikasnosti i jedinstva delovanja.U praksi to vodi, u najmanju ruku, nemogućnosti da se partijske odluke brzo i u potpunosti sprovode, a u najgorem slučaju - rascepu partije ili organizacije na frakcije ili zasebne grupe. Dopušteno je dvojno članstvo (istovremeno članstvo u drugoj organizaciji ili partiji).
- Komunisti:Partija je organizovana na načelima demokratskog centralizma. Demokratski centralizam obezbeđuje slobodnu raspravu unutar partije radi donošenja odluka. Odluke koje usvoji većina obavezne su za sve, čime se garantuje jedinstvo i usklađenost delovanja.Gvozdena disciplina ne shvata se kao potiskivanje ličnosti, već kao osnova efikasnosti partijskog delovanja. Dvojno članstvo je isključeno, jer članstvo u više organizacija neizbežno zamagljuje političku liniju i disciplinu.
8. Odnos prema oportunizmu i revizionizmu
- Levičari:Oportunizam se opravdava „realnom politikom“, a revizionizam „prilagođavanjem teorije savremenom dobu“. Kao rezultat, teorija se ispunjava štetnim konceptima odvojenim od stvarnosti, dok se praksa svodi na održavanje kapitalističkog poretka.Ovakvo prihvatanje oportunizma i revizionizma po pravilu proizlazi iz negiranja socijalističkog karaktera SSSR-a i sistematske borbe protiv boljševičkih principa partijskog delovanja, diktature proletarijata, taktike i strategije.Odbacujući priznanje istorijskog iskustva stvarne izgradnje socijalizma, takve struje odbacuju i samu mogućnost dosledne borbe za socijalizam, zamenjujući je beskonačnim „prilagođavanjem“ osnova marksizma u skladu sa trenutnim okolnostima.
- Komunisti:Oportunizam i revizionizam ne posmatraju se kao apstraktne „greške“, već kao izraz klasnog uticaja buržoazije na radnički pokret. Pre svega, oportunizam predstavlja prodor buržoaske ideologije i interesa u redove proletarijata i težnju da se njegova borba podredi okvirima postojećeg poretka.Iz tog izvora proizlazi dalje razlaganje teorije i prakse marksizma: zamagljivanje principa diktature proletarijata i zamena klasne borbe parlamentarizmom i politikom pomirenja.Borba protiv ovih pojava neophodan je uslov očuvanja revolucionarnog karaktera partije i pokreta u celini.
Upravo zato se sukob između komunista i oportunističkih levičara ne može posmatrati kao unutrašnjopolitički spor unutar jedinstvenog tabora; to je specifičan oblik klasne borbe, njena ideološka strana.
Borba protiv oportunizma i revizionizma nije apstraktna polemika, već neophodna borba proletarijata za sopstvenu samostalnu politiku, za oslobođenje od buržoaskog uticaja unutar sopstvenog pokreta.

9. Odnos prema kapitalizmu
- Levičari: Za „levičare“ kapitalizam predstavlja samo „nepravedan model raspodele“ koji se sasvim može poboljšati. Kao rezultat, pitanje ukidanja kapitalističkih odnosa svesno se sklanja sa dnevnog reda, a radničkoj klasi se predlaže da se ne bori protiv samog sistema eksploatacije, već samo za povoljnije uslove unutar njega.
- Komunisti: Komunisti polaze od toga da je kapitalizam istorijski ograničen. Nastao je pri određenom nivou razvoja proizvodnih snaga i jednako neizbežno mora biti ukinut kada te snage stupe u nerešivu protivrečnost sa kapitalističkim proizvodnim odnosima.Krize, nezaposlenost, osiromašenje masa i imperijalistički ratovi nisu „poremećaji“ niti „pojedinačne nepravde“, već nužni oblici postojanja kapitalizma u njegovoj zreloj fazi. Zato se za komuniste pitanje ne postavlja kao „popravljanje“ kapitalizma, već kao njegovo uništenje kao sistema.
10. Definicija socijalizma
- Levičari: Za „levičare“ socijalizam predstavlja neodređen, apstraktan pojam lišen jasnih ekonomskih i klasnih karakteristika. Svodi se na proširen skup socijalnih garancija, regulisanje tržišnih odnosa, „pravedno“ oporezivanje i slično. U okviru takvog pristupa, osnovni kapitalistički odnosi ostaju očuvani: privatna svojina nad sredstvima za proizvodnju i najamni rad.Ovakvo tumačenje suštinski uklanja pitanje vlasti. Socijalizam se predstavlja ne kao diktatura radničke klase, već kao kompromis između klasa, navodno moguć u okviru buržoaske države.
- Komunisti: Komunisti shvataju socijalizam kao prvu, nižu fazu komunističkog društva. Socijalizam je konkretna istorijska etapa koju karakterišu: ukidanje privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju, uspostavljanje diktature proletarijata, planska organizacija ekonomije i ukidanje eksploatacije čoveka od strane čoveka.
11. Pitanje strategije i taktike
- Levičari: Većina „levičara“ polazi od priznanja buržoaske države kao sistema koji se potencijalno može „reprogramirati“. Iz toga proizlaze orijentacija na parlamentarnu borbu, učešće na izborima kao cilj sam po sebi, reformizam, akcionizam i slično.Taktika pritom često potiskuje strategiju. Pojedinačni uspesi - usvajanje „dobrih“ zakona, proširenje prava i uspešne akcije - predstavljaju se kao napredak ka socijalizmu, iako sami kapitalistički odnosi ostaju netaknuti.
- Komunisti: Komunisti ne posmatraju buržoasku državu kao nadklasni mehanizam, već kao organ klasne dominacije kapitala. Centralni strateški cilj jeste formiranje samostalnog, organizovanog i teorijski naoružanog radničkog pokreta pod rukovodstvom komunističke partije.Taktika komunista podređena je strategiji i ne sme biti u suprotnosti sa njom. Učešće na izborima, sindikalna borba i agitacija primenjuju se samo u meri u kojoj služe razvoju klasne svesti i organizovanosti radničke klase.
Dakle, sukob između komunista i „levice uopšte“ nije terminološke, stilske niti taktičke prirode. To je sukob oko principijelnih, klasnih pitanja: o suštini kapitalizma i socijalizma, putevima njihovog ostvarivanja, ulozi radničke klase, karakteru partije i države.
Upravo zato suprotstavljanje komunista i levice nije veštačko. Ono odražava stvarni raskol unutar radničkog pokreta - između revolucije i reformizma, između marksizma i njegovih iskrivljavanja, između radničke klase i kapitalista.
III. Kako se pojmovi zamenjuju
3.1. Zašto se komunisti zamenjuju „levičarima“?
Zamagljivanje razlika između komunista i različitih levih struja pre svega odgovara samim levičarima, i to iz više razloga.
1. Prisvajanje ugleda komunizma
Zamagljivanje pojmova „komunizam“, „komunisti“ i „komunističke ideje“ omogućava „levičarima“ da prisvoje istorijski i politički ugled komunizma.
Upravo su komunisti u XX veku uspeli ne samo da razviju celovitu teoriju oslobođenja radničke klase, već i da je sprovedu u praksi. Oni su razbili stare oblike eksploatacije, organizovali radničku klasu kao samostalnu istorijsku snagu, stvorili socijalističke države i odigrali odlučujuću ulogu u porazu fašizma.
Ovo istorijsko iskustvo formiralo je određeni „politički kapital“ međunarodnog komunističkog pokreta - autoritet, prepoznatljivost i poverenje masa. Zamagljujući granicu između komunista i „levičara“, ovi drugi dobijaju mogućnost da koriste taj kapital, a da pritom nisu dužni da se pridržavaju idejnih i organizacionih principa komunističkog pokreta. Tako mogu da se pozivaju na njegov istorijski autoritet, istovremeno slobodno promovišući sopstvena revizionistička tumačenja marksizma-lenjinizma.
2. Prikrivanje oportunizma
Zamagljivanje razlika između pojmova služi kao zgodan paravan za sopstveni oportunizam ili teorijsku nepismenost. Pod širokim kišobranom „levičarstva“ mogu se izbegavati oštra pitanja: o diktaturi proletarijata, nepomirljivosti klasne borbe, definiciji socijalizma, taktici i strategiji.
Umesto toga, pod izgovorom da je reč o „takođe marksizmu“, različiti levičari promovišu skup nejasnih ideja o „pravdi“, „jednakosti“, „napretku“, „demokratiji“ i slično, koje ne ugrožavaju osnove kapitalizma.

3. Maksimalno širok domet
Jasno samoopredeljenje kao komunističke organizacije podrazumeva jasan program, disciplinu, principijelnost, kao i privrženost idejama marksizma-lenjinizma i njihovo sprovođenje u praksi. U sadašnjim uslovima, kada je oportunizam široko rasprostranjen, to neizbežno sužava krug potencijalnih pristalica i odbija deo pripadnika sitnoburžoaskih slojeva.
Nasuprot tome, maksimalno nejasne ideološke konture „levih ideja“ omogućavaju privlačenje šire publike. Nju čine razočarani sitni vlasnici, inteligencija, masa spontano levičarski orijentisanih studenata i sitnoburžoaski nastrojen deo radničke klase, od kojih se ne zahtevaju ni disciplina ni razumevanje marksističke teorije.
Kao rezultat, takve široko-leve strukture dobijaju veći domet na društvenim mrežama, potencijalno više glasova na izborima i veću „medijsku vidljivost“. Sve to nije nevažno, između ostalog i zbog dobijanja grantova i povlastica od vladajuće klase ili njenih agenata.
Sledeći sopstvene interese u zamenjivanju autentičnog sadržaja pojmova „komunisti“ i „komunizam“, levičari objektivno idu na ruku vladajućoj klasi. Upravo putem rastvaranja komunističke teorije u opštoj masi „levih ideja“, pogleda i struja, vladajuća klasa briše iskustvo stvarne komunističke borbe: za organizovanje partije proletarijata, naprednu teoriju, pobedu Oktobarske revolucije i izgradnju socijalizma.
Snaga radničke klase oduvek se zasnivala na njenoj slozi i organizovanosti, što je nemoguće postići bez dosledne proleterske teorije - marksizma-lenjinizma. Zamagljivanje te teorije u haosu „levih ideologija“ podriva i organizaciono jedinstvo radničke klase.
Bez jasnog programa i razumevanja sopstvenih klasnih interesa, proletarijat ostaje razjedinjen, nesposoban da deluje samostalno i osuđen na ulogu statistе u buržoaskoj politici.
Buržoaziji odgovara da zamagljuje marksističko-lenjinističku teoriju i u čisto propagandnom smislu. To omogućava da se svaka kritika osnova kapitalizma svede na apstraktna pitanja „socijalne pravde“, koja se lako uklapaju u okvire buržoaskog reformizma i ne zahtevaju radikalne promene.
Pažnja javnosti odvraća se od ekonomske osnove kapitalizma: od eksploatacije najamnog rada i privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju. U međuvremenu se radnička klasa usmerava ka sporednim temama: moralu, pravima manjina, kulturnim sporovima i identitetu. Društvene protivrečnosti prestaju da se prikazuju kao klasne i predstavljaju se kao neslaganja unutar jedinstvenog društva, koja se navodno mogu rešiti dijalogom ili izborima.
Kao rezultat, radnička klasa skreće sa svog puta, dok buržoazija zadržava svoju dominaciju, prikrivajući je „demokratijom“ i „pluralizmom mišljenja“. Zamenjivanje pojmova tako postaje jedno od sredstava ideološkog razoružavanja radničke klase, doprinoseći očuvanju kapitalističkog poretka.
Pritom je sasvim nevažno da li sami levičari to razumeju ili ne. Njihova agenda širokog tumačenja toga ko je komunista i šta znače „leve ideje“ na ovaj ili onaj način služi tom cilju vladajuće klase. Kapitalistima odgovara postojanje mnoštva raznorodnih levičara u radničkom pokretu, koje široko podržavaju. Ta podrška ostvaruje se u različitim oblicima:
1) Dodeljivanje mesta u parlamentu. U Evropskom parlamentu u aktuelnom sazivu (2024–2029), leve grupe „The Left“ i „S&D“ zajedno imaju 182 od 719 mesta (25%). Pri tome je S&D druga najveća grupa uopšte, a do 1999. godine bila je najbrojnija u parlamentu. U Državnoj dumi Ruske Federacije situacija je slična: „leve“ poslaničke grupe KPRF i SR po broju mandata nalaze se odmah iza vladajuće partije.

U SAD je Demokratska partija, koju većina Amerikanaca povezuje sa „levom“ politikom, čak jedna od dve vladajuće partije u zemlji.
2) Državno finansiranje partija. U većini zemalja postoji određeni oblik direktnog ili indirektnog državnog finansiranja partija: redovne subvencije, finansiranje izbornih kampanja i slično. Pristup takvom finansiranju imaju i sistemske „leve“ partije koje postoje u većini zemalja.
U Evropskom parlamentu političke grupe i partije koje im pripadaju dobijaju sredstva iz budžeta EU za održavanje svojih struktura, aparata i političkih aktivnosti. Prema tome, i grupe poput „The Left“ i „S&D“ faktički se finansiraju sredstvima istog državnog aparata koji izražava interese evropskog kapitala.
Slična situacija postoji i u Rusiji. Partije zastupljene u Državnoj dumi dobijaju značajna sredstva iz federalnog budžeta, srazmerno broju glasova koje su osvojile na izborima. Tako i poslaničke grupe KPRF i SR u velikoj meri postoje zahvaljujući državnom finansiranju.
Buržoaska država, dakle, ne samo da dopušta postojanje sistemskih „levičara“, već i finansira njihove političke strukture.
3) Finansiranje preko nevladinih organizacija i fondacija. Važnu ulogu u podršci „levičarima“ imaju različite fondacije i nevladine organizacije koje finansiraju obrazovne programe, istraživačke projekte, sindikalne inicijative, medije i aktivističke mreže.
Klasičan primer je Fondacija Roze Luksemburg*** - politička fondacija povezana sa nemačkom parlamentarnom partijom Die Linke. Finansira se iz državnog budžeta Nemačke i deluje kao deo sistema takozvanih „partijskih fondacija“ koje podržavaju rad parlamentarnih partija. Samo tokom 2024. godine fondacija je od nemačke vlade dobila 71,2 miliona evra.
Putem mreže svojih predstavništava i programa, fondacija finansira konferencije, istraživačke projekte, obuku aktivista, sindikalne inicijative i različite „leve“ medije. Njena delatnost proteže se daleko izvan granica Nemačke.
Još jedna fondacija koja aktivno finansira „leve“ narative jeste Fondacija „Otvoreno društvo“*** američkog milijardera Dž. Soroša. Ona finansira američke leve snage i organizacije, protestne pokrete, „progresivne“ državne službenike, medije i slično. Delatnost Soroševe fondacije često se povezuje sa podrškom takozvanim „obojenim revolucijama“, finansiranjem protesta i promovisanjem političkih grupa lojalnih interesima zapadnog kapitala.
Desetine i stotine sličnih struktura postoje širom sveta. Među njima su: National Endowment for Democracy***; Heinrich Böll Stiftung***; Friedrich Ebert Stiftung***; Ford Foundation***; Rockefeller Foundation***; Carnegie Endowment***.
4) Ograničena politička podrška. Osim direktnog finansiranja, vladajuća klasa pruža „levim“ snagama i ciljanu političku podršku - tačno u onim granicama koje ne predstavljaju pretnju sistemu, ali omogućavaju da se one koriste u sopstvenu korist.
Dakle, postojanje i masovnost savremenih „levih“ struja nisu znak slabosti vladajuće klase niti njenih „ustupaka“ radnicima. Naprotiv, to je rezultat svesne politike razbijanja i slabljenja komunističkog pokreta.
Putem niza mera podrške, buržoazija dopušta postojanje leve opozicije koja razvodnjava pozicije komunizma u radničkom pokretu i zamenjuje marksizam-lenjinizam široko tumačenim levim idejama koje teorijski razoružavaju radnički pokret. Takve struje nisu protivnici kapitalizma, već njegovi prirodni saveznici.
Upravo zato je vladajuća klasa spremna da trpi, finansira, pa čak i podstiče „levičare“ - sve dok ne izlaze izvan dopuštenih granica i ne postavljaju pitanje vlasti, svojine i diktature proletarijata.
Komunizam, međutim, za buržoaziju ostaje principijelan i nepomirljiv neprijatelj - neprijatelj kojeg nije moguće kupiti grantovima, uklopiti u parlament ili neutralisati kulturnom agendom.
3.2. Kako se komunisti zamenjuju „levičarima“
1. Komunizam se rastvara u „levičarstvu“
Mehanizam ove zamene sastoji se u tome što se konkretni, teorijski sadržajni pojmovi „komunisti“ i „komunizam“ potiskuju širim i neodređenijim pojmovima „levičari“ i „levičarstvo“.
Pod pojmom „levičari“ postepeno se zamagljuje sadržaj ključnih pitanja od principijelnog značaja za radničku klasu. Zamagljuju se ili potpuno ignorišu teme klasne borbe, odnosa prema svojini nad sredstvima za proizvodnju i shvatanja socijalizma i komunizma kao jedine alternative kapitalizmu.
Pojmovi koji u komunističkoj teoriji imaju jednoznačan sadržaj pretvaraju se u apstrakcije ili se odbacuju kao „previše radikalni“ i „zastareli“. Kao rezultat, komunizam počinje da se doživljava ne kao celovit i koherentan teorijski sistem, već kao jedan od mnogih pravaca „leve misli“.
U javnom i akademskom prostoru može se videti kako se pod zajedničkom oznakom „levičari“ objedinjuju različiti i često protivrečni stavovi. Sam termin „levičari“ koristi se kao krovni pojam, odnosno kao široka oznaka pod koju se mogu podvesti najrazličitije ideje.
Pri takvoj upotrebi, „levičarstvo“ prestaje da označava konkretnu teorijsku tradiciju. Ono počinje da služi kao eufemizam koji omogućava izbegavanje direktnog imenovanja socijalizma ili komunizma. Ideje koje su po svom sadržaju povezane sa komunističkom analizom kapitalističkih odnosa predstavljaju se kao naprosto „leve“, što ih čini politički manje određenim i ideološki bezbednijim za javnu upotrebu.
Tako komunističke i socijalističke pozicije gube svoja vlastita imena i rastvaraju se u uopštenoj kategoriji „levičarstva“, koja ne podrazumeva ni teorijsku strogost ni programsku određenost.
2. „Levičari“ sebe nazivaju komunistima
„Levičari“ se često proglašavaju komunistima, bez obzira na svoja stvarna uverenja i praksu koju sprovode.
Rečit primer su „Demokratski socijalisti Amerike“ (DSA). Ova organizacija otvoreno proglašava svojim ciljem miran prelazak iz kapitalizma u socijalizam putem reformi. Već samo to je svrstava izvan okvira komunističke teorije i prakse.

Međutim, uprkos proglašenom osnovnom kursu, unutar DSA postoji frakcija koja sebe naziva „komunističkom“.
U stvarnosti je reč o ljudima koji mirno koegzistiraju u široko-levoj koaliciji, prihvataju reformizam kao dopušten i zamenjuju klasnu politiku skupom lokalnih inicijativa, poput takozvanih „saveta stanara“. Reč „komunista“ ne koriste kao oznaku komunističke pozicije, već kao sredstvo kojim pokretu nastoje da daju težinu i istorijsku dubinu koje on nema.
Poigravanje terminima razvijeno je i u Zapadnoj Evropi. Tamo i danas postoje partije iz vremena Hladnog rata koje u svom nazivu zadržavaju reč „komunistička“, ali po svom sadržaju predstavljaju tipične socijaldemokratske reformističke ili široko-leve organizacije. Njihova delatnost ograničava se na beskorisne ulične aktivnosti, rad u buržoaskom parlamentu, populizam i simbolične akcije.
Marksizam-lenjinizam se u tim strukturama ili otvoreno odbacuje ili proglašava „jednim od mnogih pristupa“. Umesto klasne borbe, u prvi plan se stavljaju ekologizam, feminizam, antirasizam i teorije identiteta.
U Rusiji je parazitiranje „levičara“ na terminu „komunizam“ naročito rasprostranjeno zbog sovjetskog nasleđa: ovaj pojam se ovde doživljava kao nešto poznato, povezuje se sa određenom predstavom i lakše se prihvata. Upravo zato većina ruskih „levičara“ na ovaj ili onaj način sebe naziva komunistima, iako to nisu.
Klasičan primer je ruska partija KPRF. Formalno se pozivajući na komunističko nasleđe, ova partija odavno je postala deo postojećeg političkog sistema ruskog kapitalizma. Uostalom, njena „leva“ orijentacija veoma je uslovna, s obzirom na stavove i simpatije partijskog rukovodstva.
Šta iz toga proizlazi? Mešanje „levičara“ sa komunistima uništava sam smisao komunizma kao teorije i prakse.
Prvo, komunizam prestaje da bude sadržajna pozicija u očima društva. Ako se komunistom proglašava svako ko je uopšteno „protiv kapitalizma“, „za socijalnu pravdu“ ili „za sve što je dobro“, onda sama reč gubi svoju određenost.
Drugo, zamagljuje se granica između reformizma i klasne borbe. Kada se komunistima nazivaju oni koji se u praksi ograničavaju na parlamentarne reforme ili kritiku kapitalizma sa stanovišta svakodnevnog morala, stvara se iluzija da je komunizam spojiv sa očuvanjem kapitalističkog sistema.
Treće, takva praksa diskredituje komunizam u očima masa. Ljudi sude o idejama na osnovu njihovih nosilaca i rezultata njihovog delovanja. Kada pod imenom komunizma deluju političke snage koje ne vode klasnu borbu i ne postavljaju pitanje radničke republike, neizbežni neuspesi i kompromisi počinju da se doživljavaju kao „neuspesi komunizma“.
3. Diskreditacija i negiranje komunizma od strane „levičara“
Uz zamenu pojmova, važnu ulogu igra i drugi proces - direktna diskreditacija samog pojma „komunizam“.
Ako u nekim slučajevima oportunističke struje pokušavaju da prisvoje komunističku simboliku i terminologiju, u drugim nastoje, naprotiv, da pojmove „komunizam“ ili „marksizam-lenjinizam“ predstave kao zastarele, diskreditovane ili beskorisne, pa se zato treba odreći njih.
Ovakvo postavljanje pitanja predstavlja direktan poziv na kapitulaciju pred buržoaskom ideologijom. Promena termina sama po sebi neće ništa promeniti: novi nazivi će pre ili kasnije biti izloženi istoj diskreditaciji koja odgovara vladajućoj klasi.
Odricanje od termina „komunizam“ značilo bi faktički raskid sa teorijskom i istorijskom tradicijom marksizma-lenjinizma. Osim toga, ako se odreknemo pojmova „komunizam“, „marksizam“, „diktatura proletarijata“ i „klasna borba“, nestaće jezik pomoću kojeg se formulišu ciljevi i zadaci radničkog pokreta. Kao rezultat, sama teorija biće zamagljena i razoružana.
Drugi primer predstavlja delatnost različitih oportunističkih struja koje diskredituju komunizam u očima radnika sopstvenim teorijskim greškama i političkom praksom. Reč je o sitnoburžoaskom radikalizmu pojedinih trockističkih grupa, sklonih avanturističkoj taktici i glasnim, ali beskorisnim kampanjama akcionizma.
Ovde spada i delatnost različitih „aktivističkih“ projekata levog liberalnog usmerenja. Za takve inicijative politička delatnost svodi se na simbolične akcije, kulturne gestove i internet-kampanje.
Takva praksa ne samo da ne približava radnički pokret rešavanju njegovih zadataka, već u društvenoj svesti formira karikaturalnu predstavu o „komunističkoj politici“ kao skupu provokativnih nastupa, skandala ili besadržajnog radikalizma.
Neizbežni neuspesi takvih inicijativa, njihova teorijska nemoć i politička neodrživost zatim se koriste u buržoaskoj i liberalnoj propagandi kao „dokaz“ neozbiljnosti i utopijskog karaktera komunističkih ideja.
Kao rezultat, delatnost oportunističkih struja objektivno se uklapa u opšti kontekst antikomunističke borbe. Njihovu retoriku i praksu lako preuzimaju liberalni mediji i politički protivnici komunizma, jer one već sadrže neophodne elemente karikiranja, ismevanja i diskreditacije.
Tako oportunizam, nezavisno od subjektivnih namera njegovih predstavnika, faktički obavlja deo zadataka antikomunističke propagande.
IV. Zašto treba biti komunista?
Izbor političke pozicije svodi se na pitanje koja teorija i koja organizacija zaista mogu da povedu radničku klasu ka osvajanju vlasti i izgradnji socijalističkog društva.
Takozvani „levičari“, sa svojim oportunizmom, beskrajnim iskrivljavanjem osnova marksizma, ideološkom svežderošću i organizacionom nemoći, istorijski su se pokazali nesposobnim da stvore stabilnu, disciplinovanu organizaciju ili partiju radničke klase, kao i da razviju efikasnu i doslednu strategiju borbe.
Njihov ideološki eklekticizam, koji pokušava da spoji međusobno isključive stavove, dovodi do teorijske zbrke i odricanja od osnovnih principa marksizma. Njihovi organizacioni oblici raspadaju se pri prvom ozbiljnom iskušenju. Takve snage ne mogu predvoditi proletarijat, nisu sposobne da spreče uvlačenje naroda u imperijalističke ratove, a kamoli da obezbede prelazak na socijalizam.
Istorijsko iskustvo pokazuje da ove zadatke mogu rešiti samo komunisti - oni koji stoje na pozicijama marksizma-lenjinizma. Komunizam u ovom slučaju nije apstraktni ideal, već konkretna teorijska i organizaciona linija koja podrazumeva marksističku analizu društva, priznavanje diktature proletarijata, teoriju naučnog socijalizma i centralizovanu partijsku organizaciju.
Za razliku od „levičara“, koji barataju skupom protivrečnih koncepcija, komunisti se oslanjaju na celovitu teoriju koja odgovara objektivnoj stvarnosti. Marksizam-lenjinizam se ne svodi na moralnu kritiku „nepravde“; on otkriva zakonitosti razvoja kapitalizma, objašnjava mehanizam eksploatacije, prirodu imperijalizma i neizbežnost klasne borbe. Ova teorija je više puta potvrđivala svoju ispravnost u praksi.
Razlika između komunista i apstraktnih „levičara“ pre svega se pokazuje u rezultatima:
- Marksizam je pružio naučno objašnjenje klasne borbe i kapitalističke eksploatacije;
- Lenjinizam je razotkrio suštinu imperijalizma kao najviše faze kapitalizma i stvorio boljševičku partiju;
- Pod rukovodstvom komunističke partije sprovedena je Oktobarska revolucija 1917. godine, prvi uspešan proboj u imperijalističkom lancu;
- Izgradnja socijalizma u SSSR-u pod rukovodstvom Staljina pokazala je mogućnost ukidanja privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju, sprovođenja industrijalizacije u najkraćem roku, obezbeđivanja masovnog obrazovanja, radikalnog poboljšanja životnog standarda masa i stvaranja moćne naučno-tehničke baze;
- Pobeda nad fašizmom u Velikom otadžbinskom ratu bila je ne samo vojna pobeda već i društveno-ekonomski rezultat socijalističkog sistema koji su izgradili komunisti.
Tamo gde su, nasuprot tome, dominirale neodređene „leve“ koncepcije:
- Radnički pokret ili se rastvarao u parlamentarizmu;
- Ili je doživljavao poraz;
- Ili je degradirao do nivoa pomoćnog osoblja buržoaske politike.
Prema tome, izbor između komunizma i apstraktnog „levičarstva“ jeste izbor između celovite naučne teorije i idejne neodređenosti; između organizovane snage i organizacione nemoći; između stvarne perspektive socijalizma i beskrajnog tapkanja u granicama kapitalističkog sistema.
Da bi se stvarno doprinelo borbi radničke klase, približio socijalistički preobražaj društva i oslobodilo čovečanstvo od ratova, kriza i eksploatacije, nije dovoljno biti „levičar“. Neophodno je biti upravo komunista - stajati na pozicijama marksizma-lenjinizma i dosledno ih sprovoditi u teoriji i praksi.
Pređite sa reči na dela
Pridružite se našoj organizaciji. Pružamo temeljno obrazovanje iz marksizma-lenjinizma i povezujemo marksističku teoriju sa stvarnom političkom praksom. Obučavamo članove u savremenoj marksističko-lenjinističkoj teoriji, razobličavamo revizionizam i oportunizam i povezujemo teoriju sa praksom. Možete postati deo ovog procesa.
* - proglašen stranim agentom.
** - organizacija je proglašena stranim agentom.
*** - proglašena nepoželjnom organizacijom na teritoriji Ruske Federacije.
Spisak izvora
1. Cambridge Dictionary - Left
2. Springer Nature - What’s Left of the Left–Right Dimension? Why the Economic Policy Positions of Europeans Do Not Fit the Left–Right Dimension - od 8. februara 2017.
3. Everand - The Meaning of Conservatism - od 30. aprila 2020.
4. The Daily Signal - The True Aim of Leftism - od 20. juna 2023.
5. The University of Chicago Press (PDF) - Left and Right. The Significance of a Political Distinction - od 1996.
6. European Parliament - The Political Groups of the European Parliament - od 16. jula 2024.
7. Državna duma Ruske Federacije - Poslaničke grupe
8. International IDEA - Political Finance Database
9. SocTovarišestvo (Telegram) - Objava od 14. aprila 2024.
10. RosaLux Saar** (YouTube) - Video od 20. jula 2023.
11. Fox News - Soros Nonprofit Drops Massive 8-Figure Donation to Super PAC Bankrolling Left-Wing Groups - od 16. aprila 2024.
12. Axios - George Soros’ Foundation to Invest $220 Million in Racial Justice Efforts - od 13. jula 2020.
13. The Washington Times - George Soros Has Funded 75 Pro-Criminal Prosecutors to the Tune of $40M - od 17. aprila 2023.
14. Oxford Academic - Assessing the International Influence of Private Philanthropy: The Case of Open Society Foundations - od 13. decembra 2021.
15. SSRN - What Does the Term “Left” Mean in American Political Discourse Today? A Note on Contemporary Political Rhetoric - od 8. oktobra 2024.
16. Democratic Socialists of America - Zvanični sajt
17. Libcom - Interview with the DSA Communist Caucus - od 12. februara 2018.
Prevod originala: https://politsturm.com/kommunisty-ili-lievyie
Tags: članak, teorija