Detalji. Stranka Srbija Centar (SRCE) izjavila je, 13.decembra 2025. godine, da su cene udvostručene od dolaska SNS-a na vlast u Srbiji na osnovu statističkih podataka Republičkog zavoda za statistiku.
Takođe je izjavila da plate jedva sustižu svako povećanje cena i da posledično nije došlo do realnog povećanja životnog standarda u Srbiji od dolaska SNS-a na vlast. Kao primer su uzeli rast cena energenata. Tokom SNS vlasti akciza na benzin povećana je sa 49 dinara po litru na 70 dinara po litru, a dizela sa 37 dinara po litru na 72 dinara dinara po litru, napomenuli su i rast cena struje nakon kolapsa EPS-a 2022. godine što je dovelo do poskupljenja struje za 43% (cene struje u Srbiji su među najvišim u Evropi).
Kritikovan je i “model” privlačenja stranih direktnih investicija (SDI) kao glavni pokretač privrede, a kao alternativu nude jačanje vladavine prava, suzbijanje korupcije i državno stimulisanje kvalitetnog obrazovanja i domaćeg preduzetništva što će omogućiti “rast produktivnosti i organski rast domaće privrede“.
Treba da znate. SRCE je stranka osnovana od strane bivšeg generala Zdravka Ponoša koji je učestvovao u međuimperijalističkom ratu 1999. godine, a osnivanje stranke podržao je i prominentni kapitalista Zoran Drakulić.
Njihove reformističke analize posledica kapitalizma su svojstvene skoro svakoj opozicionoj kapitalističkoj stranci poput SRCE, gde se sve posledice ekonomskog sistema pripisuju “lošim” korumpiranim individuama koje su na vlasti i jedini način da se ove posledice otklone jeste da izaberemo prave “dobre” ljude na funkcije.
Takođe pokušavaju da stvore nekakvu ideju da je radničkoj klasi Srbije u interesu da srpska kapitalistička privreda ne zavisi od uvoza kapitala iz jačih imperijalističkih zemalja (poput NR Kine ili Nemačke), već da ima izobilje sopstvenog kapitala koji će takođe izvoziti u druge zavisne kapitalističke zemlje i da posledično stekne jaču poziciju na međunarodnoj sceni. Ovakav san je samo u interesu srpske vladajuće kapitalističke klase koja tlači i eksploatiše većinu stanovništva, to jest, radničku klasu koja stvara sve društveno bogatstvo, a dobija samo mrvice istog dok kapitalisti prisvajaju lavovski deo.
Ovo ne važi isključivo za našu zemlju. Naprotiv, ovo važi za sve zemlje sveta u epohi imperijalizma. Posledično, reformizam u okviru jedne države nije u stanju da otkloni objektivno stanje svetskog kapitalizma, a bilo kakve avanture i međuimperijalističke borbe za preraspodelu stranih tržišta i prirodnih resursa apsolutno nisu u interesu radnika sveta. Upravo su radnici tu na najvećem gubitku jer plaćaju sopstvenim životima međunarodnu borbu kapitalističkih kartela koji se kroz tu borbu obogaćuju.
Uzrok lošeg života radnika nisu ni “pogrešni” buržoaski političari na vlasti, niti “pogrešan” odnos međunarodnih snaga i “pogrešno” nacrtane granice.
Zaključak. Nikakve reforme koje pokušavaju da lepim rečima ulepšaju ugnjetavanje radnika ne mogu da donesu mir, blagostanje i demokratiju za veliku većinu svetskog stanovništva, već isključivo socijalistički sistem i vlast radničke klase.